Razigrana pjesma

U  noćima kad mi nedostaješ ja kupujem

Kupujem malo od mjeseca i sunca

Svjetlosti malo da obasja put,

Malo topline i zračak žut.

Postajem lopov pa kradem dane

Guram i nebo u tašnu da stane,

Pomiješam mora i zasmijavam rijeke

Ponekad uzimam i vjetrove neke.

Sve rajske ptice ka meni lete

Oluje me kore, kiše mi prijete.

Uzimam onda kutiju za snove

Tu su sve misli i tvoje i moje.

Pod slovom M su najljepše one

Pod cijom kapom nade se sklone.

Tad molim Sunce i Mjesec žut

Da ti kroz život osvjetle put.

Onda i nebo iz tašne moze

Da glasno kaze - Čuvaj ga Bože.

Molim za tebe i  vjetrove neke

I ona ista mora, one iste rijeke.

Oprostite mi oluje,izvinite i kiše

Ne dirajte njega, ja vas neću više.

Onda me probudi neki novi dan

Kao i uvijek pokvari mi san.

Ali moj san živi i na javi

Ja i budna znam da si onaj pravi.

Rođen za to..

Hvala ti što si rođen, što si rođen onog dana kad su se samo pobjednici rađali. 
Kad su se nebeske vile složile da ćeš biti ljubav - i bijaše tako.
Hvala ti što moja ličnost ima etiketu razumijevanja, bar - kod prihvatanja i cijenu neprocjenjivog, ti si zaslužan.

Hvala ti što tijelom dolazim, na skrivena mjesta koje bih nazvala skrovištima, jer zaista to jesu skrovišta od atomskog života.

Ponesi me, odnesi me u svoje svjetove, pokaži mi sjajne horizonte - da osjetim i ja ukus pobjede - a pobjede ne dolaze same.

Znaću da ih ljuljam, svaku tvoju pobjedu zamotaću u pamuk, čedo gospodje Slobode i gospodina Mira.
Pa me zavrti, u krugove nadanja, na ringišpilu svjesnog kontakta .. Te me nahrani sa malo istrajnosti, ti divni istrajni čovječe. 

Ovo je bilo divno godišnje doba koje je trajalo 12 svjetlosnih godina, a koliko li je tek platonskih, mekano pamučnih..

Sad ptice odlaze, konji kreću u zoru, ostajemo ti i ja.. i njihova sloboda ptica i plemenitost i snaga konja..
A popićemo po čašu ljubavi, i nazdraviti godišnjim dobima koji će uvije trajati.. ne da im prkosimo, već da ih volimo i pobjeđujemo.

Za njih!

Pjesma za kraj

Koje će vode mene sjutra umivati,
koje će sunce meni sjutra s'jati,
hoću li životom uzvodno plivati
ili ću ga zlim slugama dati?

Koliko koraka do kraja treba
recite, daću vam snage i svega,
daleko su vozovi što vode do neba,
još dalje vrh što sve nas gleda.

Uzmite sve što se uzeti može,
zadnje kapi duše i koji metar kože
neka se Anđeli već gore slože
da prime me k' sebi - u nebeske lože.

Ne žalite me tada u suzama lažno
ja srećna idem, to je sad važno,
sve što ostavih bilo je snažno
nek' pucaju slavske puške u prazno.

Imate po jednu želju za kraj
rasprodajem suze a poklanjam sjaj,
zauzvrat tražim kartu za raj
uz kartu mi Bože i snage daj.

Na margini života

Bila sam mala, bila sam mala i nejaka..

 A oduvijek sam željela da pobjegnem, vijekovima unazad sam tražila neke nove horizonte đe bi se moja apatična duša nastanila.. i prehranila sa šakom sreće, sa parčetom nekog jakog ushićenja..

 A đe sam išla, šta sam radila.. Jesam li trčala za neuhvatljivim.. Jesam li čekala kišu da spere ono što me čini drugačijom od njih, što nikad nisu založili u juvelirnicu šablona.. Biti isti i nikako drugačiji A nisam mogla, kao jako mala ja nisam mogla sa njima, ja sam morala da tražim, da se izdvojim i da izdvajam, komad po komad..Dugi koraci mog ništavila, sjenke pločnika, tamne suze noćima.. A bila sam jako mala.. Bila sam dijete i ne znam šta se to desilo, da tako brzo odrastem a da ostanem tako mala.. Da grabim, uzimam nehajno kao što su oni mislili da je ispravno.. Samo sam bila jedna mala djevojčica.. za kišom tragala.. od kiše i bježala..

Na oblacima istine

Kao po staklu..

Kao na nebu..

Kao na vodi..

     Kao u meni..

Sve trni i sve pjeni..

Što mi je drugi što ja nisam sebi..  

Iz melanholije me preni..

Da živi u sjeni..

Na rubu vazduha zašij misao..

Stihove ove vjetar je pisao..

 Ona bi da sanja..

Ona želi da spava..

Želi da se moli..

Onom ko je voli..

Život je stihova poraz rime..

U jeku jeka, u glasu tišine..