Zastave

Zatvorite nebeske prozore, navucite tamne zavjese
Moje misli su sablasne, samo zelim da nestane
Sipajte mi malo slobode, skinite teske okove
Ranjena ptica polijece, u Raj me ne zovite.

Vjerujem da skidate s' morala zastore
Otkrivajte, trazite, u krug me ne zovite,
Sve sto sam stvorila u prah sam pretvorila
Leti bijeli pepele kao staze nestale.

Podignite zastave, pjevajte mi najtise
Ne budite zaspale tisine sto su vristale,
Pokusaji pogresni svode se na zakone
a zakoni se postuju tek kada se oslobode.

Sanjam da nestajem, u tome ne prestajem
Borim se sa snovima, plovim nocnim morima
Ako me i probude moje svijesti pobune
Ludilo je prolazno, s' jutrom sve je normalno.

Na kraju primjecujem, samo poistovjecujem
Svoje srce s' Moracom, gazim lakim korakom
Neka teku istine, nek' ozive tisine
Vise nisam pogresna, pogresnim sam vodjena.

Sve je beskrajno

Sve je beskrajno i sve je nebitno,
Poput padalice koju niko nije uočio
A u meni, u meni je života tren
Naspram Tvoje pojave.

Nisam željela da te trazim
U hiljadama, u prolaznicima, cak ni u bliskim ljudima,
Došao si sam, kao sto i jesen dolazi sama
Da me probudiš iz nekog davnog sna.

Kad bi znao, kad bi samo mogao znati
Šta sam sanjala, o čemu sam maštala, koga sam voljela
Ali eto sve prodje i dodje i ostaje sjena
Moja sjenka da je pronadješ.

Gledam filmove, svoje sopstvene režije
Ne liče mi na one prave, na one znaš... ljubavne
Sve su to stare slike, promašeni tekstovi, moji ludi likovi
Gušeci se ponekad u monotoniji života.

Želim da pišem o Tebi i Tebi
Koji možeš shvatiti uspavanu apatiju ovog stranog bića,
Tako isti a tako drugačiji, zajednički
Zbirne imenice će se zbog nas posvadjati.

Zbilja, mislim da čujem i mislim da znam
Da je trebalo ovako sve biti,
Da, želim baš Tebe na moj način, ni Tvoj nije drugačiji
Govorim ti o načnu ljubavi.

Prolazi još jedan dan, prespavaću ga ili ću ga umotati
U priče staraca, u dječije igre, u jutro i veče
A sjutra ćes doći, radujem se... a kako i ne bih
Kad znam da ću navući onaj osmijeh koji me odaje.

Kad bih mjerila sreću od tačke do tačke
Od čovjeka do čovjeka, od bola do bola
Ne bih ja to mogla, znam da si tu
Da me nasmiješ, da mi pišes, da mi pričaš... volim ja to.

Pustiću vrijeme, vidi... kažu da ono zna sve
Ali vrijeme izgleda još nije upoznalo Tebe i mene,
I ovdje jedan smajli da pjesma ne izgubi ime

Pjesma sa dušom... pjesma sa srcem.

Budim se

Budim se kao što se nikad budila nisam
Sa vriskom sjećanja,
sa slikom vijećanja sa starog suđenja
što mi zivot predstavlja.

Mislila sam odnijeće
Sve to vjetar podnijeće
Ali moja stradanja,navike i padanja
Izviru noćas kroz sjećanja.

A tako sam mnogo mogla reći
Sa bujicom znojavih, krvavih riječi.
Nezasita zima I umorna ljeta
Znaju šta ovo biće čeka..

Krunu za spas,sa neba glas
A Bože gdje si ti?

Nisu te iz ovog srca odnijeli
Nisu te mogli od mene oteti
A znaju sluge sta mogu podnijeti
Voljeti zivot, o tako ga voljeti.