Sve je beskrajno

Sve je beskrajno i sve je nebitno,
Poput padalice koju niko nije uočio
A u meni, u meni je života tren
Naspram Tvoje pojave.

Nisam željela da te trazim
U hiljadama, u prolaznicima, cak ni u bliskim ljudima,
Došao si sam, kao sto i jesen dolazi sama
Da me probudiš iz nekog davnog sna.

Kad bi znao, kad bi samo mogao znati
Šta sam sanjala, o čemu sam maštala, koga sam voljela
Ali eto sve prodje i dodje i ostaje sjena
Moja sjenka da je pronadješ.

Gledam filmove, svoje sopstvene režije
Ne liče mi na one prave, na one znaš... ljubavne
Sve su to stare slike, promašeni tekstovi, moji ludi likovi
Gušeci se ponekad u monotoniji života.

Želim da pišem o Tebi i Tebi
Koji možeš shvatiti uspavanu apatiju ovog stranog bića,
Tako isti a tako drugačiji, zajednički
Zbirne imenice će se zbog nas posvadjati.

Zbilja, mislim da čujem i mislim da znam
Da je trebalo ovako sve biti,
Da, želim baš Tebe na moj način, ni Tvoj nije drugačiji
Govorim ti o načnu ljubavi.

Prolazi još jedan dan, prespavaću ga ili ću ga umotati
U priče staraca, u dječije igre, u jutro i veče
A sjutra ćes doći, radujem se... a kako i ne bih
Kad znam da ću navući onaj osmijeh koji me odaje.

Kad bih mjerila sreću od tačke do tačke
Od čovjeka do čovjeka, od bola do bola
Ne bih ja to mogla, znam da si tu
Da me nasmiješ, da mi pišes, da mi pričaš... volim ja to.

Pustiću vrijeme, vidi... kažu da ono zna sve
Ali vrijeme izgleda još nije upoznalo Tebe i mene,
I ovdje jedan smajli da pjesma ne izgubi ime

Pjesma sa dušom... pjesma sa srcem.