уторак, 17. јун 2014.

Razigrana pjesma




U  noćima kad mi nedostaješ ja kupujem

Kupujem malo od mjeseca i sunca
Svjetlosti malo da obasja put,
Malo topline i zračak žut.

Postajem lopov pa kradem dane
Guram i nebo u tašnu da stane,

Pomiješam mora i zasmijavam rijeke
Ponekad uzimam i vjetrove neke.


Sve rajske ptice ka meni lete
Oluje me kore, kiše mi prijete.

Uzimam onda kutiju za snove
Tu su sve misli i tvoje i moje.

Pod slovom M su najljepše one
Pod cijom kapom nade se sklone.

Tad molim Sunce i Mjesec žut
Da ti kroz život osvjetle put.

Onda i nebo iz tašne moze
Da glasno kaze - Čuvaj ga Bože.

Molim za tebe i  vjetrove neke
I ona ista mora, one iste rijeke.

Oprostite mi oluje,izvinite i kiše
Ne dirajte njega, ja vas neću više.

Onda me probudi neki novi dan
Kao i uvijek pokvari mi san.

Ali moj san živi i na javi
Ja i budna znam da si onaj pravi.



петак, 13. јун 2014.

Rođen za to..



Hvala ti što si rođen, što si rođen onog dana kad su se samo pobjednici rađali. 
Kad su se nebeske vile složile da ćeš biti ljubav - i bijaše tako.
Hvala ti što moja ličnost ima etiketu razumijevanja, bar - kod prihvatanja i cijenu neprocjenjivog, ti si zaslužan.

Hvala ti što tijelom dolazim, na skrivena mjesta koje bih nazvala skrovištima, jer zaista to jesu skrovišta od atomskog života.


Ponesi me, odnesi me u svoje svjetove, pokaži mi sjajne horizonte - da osjetim i ja ukus pobjede - a pobjede ne dolaze same.


Znaću da ih ljuljam, svaku tvoju pobjedu zamotaću u pamuk, čedo gospodje Slobode i gospodina Mira.
Pa me zavrti, u krugove nadanja, na ringišpilu svjesnog kontakta .. Te me nahrani sa malo istrajnosti, ti divni istrajni čovječe. 

Ovo je bilo divno godišnje doba koje je trajalo 12 svjetlosnih godina, a koliko li je tek platonskih, mekano pamučnih..


Sad ptice odlaze, konji kreću u zoru, ostajemo ti i ja.. i njihova sloboda ptica i plemenitost i snaga konja..
A popićemo po čašu ljubavi, i nazdraviti godišnjim dobima koji će uvije trajati.. ne da im prkosimo, već da ih volimo i pobjeđujemo.


Za njih!

уторак, 10. јун 2014.

Pjesma za kraj



Koje će vode mene sjutra umivati,
koje će sunce meni sjutra s'jati,
hoću li životom uzvodno plivati
ili ću ga zlim slugama dati?

Koliko koraka do kraja treba
recite, daću vam snage i svega,
daleko su vozovi što vode do neba,
još dalje vrh što sve nas gleda.

Uzmite sve što se uzeti može,
zadnje kapi duše i koji metar kože
neka se Anđeli već gore slože
da prime me k' sebi - u nebeske lože.

Ne žalite me tada u suzama lažno
ja srećna idem, to je sad važno,
sve što ostavih bilo je snažno
nek' pucaju slavske puške u prazno.

Imate po jednu želju za kraj
rasprodajem suze a poklanjam sjaj,
zauzvrat tražim kartu za raj
uz kartu mi Bože i snage daj.

Na margini života

Bila sam mala, bila sam mala i nejaka..

 A oduvijek sam željela da pobjegnem, vijekovima unazad sam tražila neke nove horizonte đe bi se moja apatična duša nastanila.. i prehranila sa šakom sreće, sa parčetom nekog jakog ushićenja..

 A đe sam išla, šta sam radila.. Jesam li trčala za neuhvatljivim.. Jesam li čekala kišu da spere ono što me čini drugačijom od njih, što nikad nisu založili u juvelirnicu šablona.. Biti isti i nikako drugačiji A nisam mogla, kao jako mala ja nisam mogla sa njima, ja sam morala da tražim, da se izdvojim i da izdvajam, komad po komad..Dugi koraci mog ništavila, sjenke pločnika, tamne suze noćima.. A bila sam jako mala.. Bila sam dijete i ne znam šta se to desilo, da tako brzo odrastem a da ostanem tako mala.. Da grabim, uzimam nehajno kao što su oni mislili da je ispravno.. Samo sam bila jedna mala djevojčica.. za kišom tragala.. od kiše i bježala..

субота, 7. јун 2014.

Na oblacima istine

Kao po staklu..
Kao na nebu..
Kao na vodi..
     Kao u meni..
Sve trni i sve pjeni..
Što mi je drugi što ja nisam sebi..  
Iz melanholije me preni..
Da živi u sjeni..
Na rubu vazduha zašij misao..
Stihove ove vjetar je pisao..
 Ona bi da sanja..

Ona želi da spava..

Želi da se moli..

Onom ko je voli..

Život je stihova poraz rime..


U jeku jeka, u glasu tišine..

среда, 28. мај 2014.

Zastave

Zatvorite nebeske prozore, navucite tamne zavjese
Moje misli su sablasne, samo zelim da nestane
Sipajte mi malo slobode, skinite teske okove
Ranjena ptica polijece, u Raj me ne zovite.


Vjerujem da skidate s' morala zastore
Otkrivajte, trazite, u krug me ne zovite,
Sve sto sam stvorila u prah sam pretvorila
Leti bijeli pepele kao staze nestale.


Podignite zastave, pjevajte mi najtise
Ne budite zaspale tisine sto su vristale,
Pokusaji pogresni svode se na zakone
a zakoni se postuju tek kada se oslobode.


Sanjam da nestajem, u tome ne prestajem
Borim se sa snovima, plovim nocnim morima
Ako me i probude moje svijesti pobune
Ludilo je prolazno, s' jutrom sve je normalno.


Na kraju primjecujem, samo poistovjecujem
Svoje srce s' Moracom, gazim lakim korakom
Neka teku istine, nek' ozive tisine
Vise nisam pogresna, pogresnim sam vodjena.



недеља, 25. мај 2014.

Sve je beskrajno

Sve je beskrajno i sve je nebitno,
Poput padalice koju niko nije uočio
A u meni, u meni je života tren
Naspram Tvoje pojave.

Nisam željela da te trazim
U hiljadama, u prolaznicima, cak ni u bliskim ljudima,
Došao si sam, kao sto i jesen dolazi sama
Da me probudiš iz nekog davnog sna.

Kad bi znao, kad bi samo mogao znati
Šta sam sanjala, o čemu sam maštala, koga sam voljela
Ali eto sve prodje i dodje i ostaje sjena
Moja sjenka da je pronadješ.

Gledam filmove, svoje sopstvene režije
Ne liče mi na one prave, na one znaš... ljubavne
Sve su to stare slike, promašeni tekstovi, moji ludi likovi
Gušeci se ponekad u monotoniji života.

Želim da pišem o Tebi i Tebi
Koji možeš shvatiti uspavanu apatiju ovog stranog bića,
Tako isti a tako drugačiji, zajednički
Zbirne imenice će se zbog nas posvadjati.

Zbilja, mislim da čujem i mislim da znam
Da je trebalo ovako sve biti,
Da, želim baš Tebe na moj način, ni Tvoj nije drugačiji
Govorim ti o načnu ljubavi.

Prolazi još jedan dan, prespavaću ga ili ću ga umotati
U priče staraca, u dječije igre, u jutro i veče
A sjutra ćes doći, radujem se... a kako i ne bih
Kad znam da ću navući onaj osmijeh koji me odaje.

Kad bih mjerila sreću od tačke do tačke
Od čovjeka do čovjeka, od bola do bola
Ne bih ja to mogla, znam da si tu
Da me nasmiješ, da mi pišes, da mi pričaš... volim ja to.

Pustiću vrijeme, vidi... kažu da ono zna sve
Ali vrijeme izgleda još nije upoznalo Tebe i mene,
I ovdje jedan smajli da pjesma ne izgubi ime

Pjesma sa dušom... pjesma sa srcem.

уторак, 20. мај 2014.

Budim se




Budim se kao što se nikad budila nisam
Sa vriskom sjećanja,
sa slikom vijećanja sa starog suđenja
što mi zivot predstavlja.

Mislila sam odnijeće
Sve to vjetar podnijeće
Ali moja stradanja,navike i padanja
Izviru noćas kroz sjećanja.

A tako sam mnogo mogla reći
Sa bujicom znojavih, krvavih riječi.
Nezasita zima I umorna ljeta
Znaju šta ovo biće čeka..

Krunu za spas,sa neba glas
A Bože gdje si ti?

Nisu te iz ovog srca odnijeli
Nisu te mogli od mene oteti
A znaju sluge sta mogu podnijeti

Voljeti zivot, o tako ga voljeti.